Udo (37) i Veronika (39)

Prošlo je gotovo sedam godina od kada smo odlučili imati djecu. Nismo mislili da ćemo uspjeti već pri prvom pokušaju, no Veronika je bila sigurna da će zatrudnjeti. Očekivali smo da će nam za uspjeh trebati 3 do 6 mjeseci.

Nakon što smo gotovo dvije godine bili neuspješni, Veronika se povjerila svom ginekologu kako bi potražio moguće uzroke. Vrlo neredovite mjesečnice koje s jedne strane nakon više tjedana čekanja već ulijevaju nadu da se nešto razvija, a s druge strane uzrokuju pojačane bolove, a riječi ginekologa - trebali bismo pokušavati još najmanje godinu dana, ovo bi bilo potpuno normalno – nisu ulijevale stopostotnu nadu. Prošla je još jedna godina bez djeteta, praćena samoprekoravanjem moje žene, do trenutka kad je i Veronikin ginekolog prihvatio da bi tebalo nešto poduzeti. Prepisao joj je hormone da bi joj se ciklus stabilizirao, a od mene je tražio spermogram – tu je sve bilo u redu.
Nakon mnogo daljnjih bezuspješnih mjeseci Veroniki je u sklopu unutarnjih pretraga abdomena – jednom nikako bezazlenom postupku - dijagnosticirana endometrioza: začepljenje oba jajovoda. Slijedio je period pun zbunjenosti, očajanja, misli o rastavi i na kraju bespomoćnosti. Razgovarali smo o posvojenju, što nam zapravo i nije predstavljalo alternativu, i na kraju smo razmišljali o umjetnoj oplodnji.
Pri tom se razvila misao da će naše dijete biti umjetno, kao da neće biti naše. Zbog toga smo se također osjećali izolirano i vjerovali smo da ni sa kime o tome ne možemo razgovarati. Sve dok nam prijatelji, sasvim usputno, nisu ispričali da njihove blizanke Anja i Carla nisu začete prirodnim putem, te kako mnogo njihovih prijatelja, koji nisu imali drugog načina, smatra to potpuno prirodnim. Savjetovali su nam da dođemo na informativnu večer u Wunschbaby-centar kod profesora Feichtingera.
Sebastian, rođen 26. 3.