Richard (39) i Ute (33)

Bili smo sretni roditelji dražesne petogodišnje djevojčice. Išlo nam je dobro, sagradili smo kuću, bili smo zaposleni i bezbrižni. Uvijek dok smo gledali Laru, našu malenu, kako se igra, mislili smo kako bi lijepo bilo imati još jedno dijete.

Prestala sam uzimati kontracepcijske pilule. Zadnji put zatrudnjela sam već tijekom 2. ciklusa nakon prestanka uzimanja pilula, pa ako bi sve brzo funkcioniralo, na što smo puni sreće računali i ni u jednom trenutku sumnjali, naše bi dijete trebalo vjerojatno već negdje oko Božića doći na svijet. Na žalost, sve se drugačije odvijalo. Trebalo je gotovo dvije godine dok sam konačno ostala trudna. Taj sam se put osjećala drugačije. Stalni pritisak u donjem dijelu trbuha, krvarenja. Doduše, grudi su mi bile napete, ali unatoč tome imala sam osjećaj da nešto nije u redu.
Već sam bila na pregledu kod ginekologa. Noć nakon toga probudila sam se zbog gotovo nepodnošljivih bolova. Trbuh mi je bio napet, stalno sam povraćala i jedva sam se kretala. Nikad se nisam tako jadno osjećala. Suprug me odmah odveo u bolnicu. Tamo sam se onesvijestila.
Kad sam se probudila, suprug je sjeo pokraj mene na krevet. Tužno mi je rekao da mi je jedan jajovod odstranjen zbog izvanmaternične trudnoće. Pomislila sam, hvala Bogu da imam drugi. Imala sam doduše još jedan, ali taj je bio začepljen. Uzrok moje tuge bila je teška infekcija klamidijom. Nema više djeteta! Slijedili su tjedni duboke tuge. Potpuno sam se povukla u sebe. Nisam uopće imala interesa niti za supruga niti za kćer. Kad bi vidjela trudnicu, prešla bih na drugu stranu ulice. Predložila sam mužu da se rastane od mene jer više nisam mogla imati djece.
Naš bi brak bio gotovo razoren, da nam šogor nije ugovorio termin u Wunschbaby-centru kod profesora Feichtingera. Saslušali su nas s puno razumijevanja i predložili tretman umjetnom oplodnjom. Iznenada naš je život opet imao smisla.
Mathias, rođen 12. 4.