Wunschbaby Institut Feichtinger

Branka i Nikol

Gotovo svako večer prije spavanja svratim u njezinu sobu da spustim njezinu pusu na topao obraz usnulog djeteta. Nikol danas ima skoro 14.godina. I nakon tolikih godina pitam se, Boze, zar je to stvarno istina, zar tu stvarno lezi moje dijete.

Ovo je majčinstvo sasvim drugačije.
Posve je prirodna zelja imati dijete. O tomu ne razmišljamo kao o nečemu sto treba zaslužiti. Sto se događa samo sretnicima i uspješnima. Dijete imaju svi. I dobri i loši. I lijepi i ružni. Uspješni i neuspješni. To je prirodno stanje stvari, kao i zdravlje. Uostalom, zar o zdravlju razmišlja onaj koji se svako jutro ustaje bez bola. I meni je bilo sasvim normalno da u jednom trenu kažem – sada bih željela imati dijete. Obitelj – to je muškarac, žena i dijete. Znam, zvuci tradicionalistički i pomalo se ne uklapa u nastojanja da budem samostalna i profesionalno ostvarena, ali bez obitelji, bez djeteta…Ne znam, život nije potpun, nisam ostvarena kao osoba…. Uostalom ma koliko sam ambiciozna, nikad mi nije palo na pamet da bi mi posao mogao kompenzirati obiteljski život.
Znam, žene pričaju da se bol porođaja brzo zaboravi, ali ja samo malo okrenem glavu i vidim ga, sjećam se svakog detalja. Ne zbog bola, već zbog sreće koju sam osjetila kada sam vidjela Nikol.
Za žene koje su zanijele umjetnom oplodnjom dijete je uvijek čudo.. Za nas porođaj nije trauma koju pamtimo po bolu već ushićenju koje ni s čim ne mogu usporediti.

zima 1982. vjenčanje

Zima je bilo obilježeno našim iznenadnim vjenčanjem. Koje je za mene bilo najljepše na svijetu. Spontano i upečatljivo. Zaista nezaboravno.
Sumnje su počele puno prije nego sto smo znali da doista postoji dijagnoza. Možda već nakon nekoliko mjeseci od kako smo “prestali paziti”. Prepala sam se. Znaci li to da nešto ipak nije u redu? Sto nam se događa? Treba li ići k liječniku? A onda i onaj moj strah da “nisam dovoljno dobra”, da samo “ja ne mogu biti normalna”… . Onaj moj vječni nemir da “neću biti voljena ako ne budem dobra”. Za mene je to bio prvi poraz. Tragala sam za raznim oblicima medicinske pomoći, za duhovnim mirom, za sobom.
Gdje god se okrenem, svi su govorili – samo se moraš opustiti. Sve će biti u redu. Svako ima neku priču – znaš, jedna moja poznata nije mogla imati djecu, liječnicu su već digli ruke ali, zamisli, ona je zatrudnila. Samo se moraš opustiti.
To me ljutilo i zbunjivalo. Kako se ja ne mogu opustiti a druge žene mogu? Sto to ne valja sa mnom? Zašto sam ja u grču? Svaki sam se mjesec nadala da menstruacija možda ipak neće doći, ali došla je. Mjesec za mjesecom i – ništa. Čini mi se da sam u začaranom krugu. Kako da se opustim? Razumijem ja tu teoriju, uostalom tko od nas nema iskustvo da mu je nešto uspjelo tek kada mu je zelja prestala biti grčevita. Ali to je protivno mojoj prirodi? Jednoj nestrpljivoj i nemirnoj raćici koji sada mora mirno čekati. I pustiti da se stvari dogode same po sebi.
Spletom okolnosti nasla sam se na pregledu kod jednog drugog liječnika. I onda je sve počelo. Legla sam posve opuštena – jer, sam mnom je sve u redu, samo se moram malo opustiti, on me je pregledavao ultrazvukom i utvrdio - jajovodi su začepljeni. Za mene je to bio sok. Možda su neke žene puno mirnije prihvatile činjenice da imaju problem s plodnošću, ali za mene je to bio slom. Intuicija mi je govorila da se otvara novi svemir, da me čeka nešto teško, bolno i dugotrajno. Valjda zato sto sam vise znala o liječenju.
Slijedili su raznovrsno tretmani. Gotovo svaki mjesec novi poraz. Ništa nije uspijevalo – ni blaga hormonalna terapija, ni HSG, ni laparoskopija.
Nakon svakog zahvata padala sam u depresiju. Danima sam plakala. Hvatao me očaj. Poslije ću ista takva stanja beznadežnosti proživljavati nakon svakog neuspjelog pokušaja umjetne oplodnje. Kao da posve izgubim volju za životom. Tako sam očajna, inače nisam takva, sklona depresiji i beznađu, volim akciju i pronalazim rješenja, ali svaki me poraz slomi.
Kada su mi odstranili jajovode, osjećala sam se čudno, kao da vise nisam prava žena. Sada sam sterilna. Nikad ne mogu prirodno zatrudnite. Ne mogu sasvim slučajno postati mama. Ne mogu se opustiti pa će “djeca sama doći, kad ih se najmanje nadaš”. Nema povratka. Vise ništa ne mogu promijeniti.
Sada mi jedno preostaje umjetna oplodnja.
I taj sam trenutak doživjela strasno bolno. Poslije sam čula da neke žene na prvu umjetnu dođu s lakoćom, jer kao, sad će zanijeti, a onda su ostale zatečene kada im to nije uspjelo. Ja sam znala da je mala vjerojatnost da uspijem odmah, da uspješnost nije bas 30 posto, kako mnogi govore, već znatno manja, naslućivala sam da će mi biti teško iščekivati menstruaciju jer, zaboga, pa ja sam nestrpljiva, teško podnosim neizvjesnost a liječenje neplodnosti – to zahtijeva da čekam, čekam, mirno čekam…Meni je najgore čekati. Mogu biti odlučna, ne zato sto sam hrabra, već zato sto mi je lakše presjeci neizvjesnost i krenuti u akciju, započeti nešto novo…


Diese Webseite verwendet Cookies. Durch das Nutzen dieser Seite sind Sie mit der Verwendung von Cookies einverstanden.


Wunschbaby Institut Feichtinger Wien

Unser Institut in Wien erreichen Sie unter
01 877 77 75

Wunschbaby Institut Feichtinger Baden

Unser Institut in Baden erreichen Sie unter
02252 206857